Publika osigurava budućnost teatra

Četverogodišnji mandat na isteku Dubravke Vrgoč, intendantice Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, kao i ponovni izbor koji počinje najesen, povod su razgovoru u kojem gospođa Vrgoč govori o prošlom i najavljuje novine u novom četverogodišnjem mandatu.

Gospođo intendantice, na ovaj razgovor žurili ste s jednog sastanka, a čekao vas je drugi. Nije lako biti intendantica?

Posao intendantice nikako ne pripada svakako u one lakše poslove, posebice ako uključuje i financijsko i umjetničko poslovanje u kući u kojoj imate 502 zaposlenika i još stotinjak honoraraca svake sezone te ako su pritom očekivanja velika, a kritičari uvijek spremni negdje u prikrajku. Ako ozbiljno pristupate onomu što radite i pritom se dajete tom poslu u potpunosti, nije lako, napose nije lako raditi niti jedan posao koji podrazumijeva veliku odgovornosti i u kojem se očekuju iznimno pozitivni rezultati.

Baš uvijek?

Svakom sam poslu pristupala jednako ozbiljno i s jednakim veseljem sam ga radila i iza sebe ostavila rezultate zbog kojih sam bila nagrađivana na ovaj ili onaj način.

Dubravka Vrgoč / Snimila Mara Bratoš

Hoćemo li razgovarati o svemu što su problemi HNK-a?

Možemo razgovarati o svakom problemu HNK-a, ali bih voljela da u središtu ne budu uvijek problemi, poteškoće, negativni pristupi... čemu se već dugo naši mediji priklanjaju. Naime, samo su loše vijesti kod nas vijesti, sve ostalo kao da ne postoji i kao da nikoga ne zanima. Nudi nam se destruktivnost, a ne konstruktivni izlazi, kritizerstvo, a ne vizije nečega što bi bilo bolje i prihvatljivije. Zato me iznimno veseli sve što se događa u Hrvatskoj, a tiče se sjajne igre naših nogometaša na svjetskom prvenstvu, koji su nam otvorili pogled na jednu drukčiju, ponosnu, nasmijanu, optimističnu Hrvatsku...

Jeste li zadovoljni mandatom na isteku?

Iznimno sam zadovoljna, a da ima razloga tomu zadovoljstvu, svjedoče i statistički podaci iz prethodnih dviju sezona. Naime, Hrvatsko narodno kazalište postalo je nezaobilazno mjesto u ovom gradu, važno u državi i izvan nje te sve zanimljivija europska kazališna destinacija.

Je li se povećao broj gledatelja?

Broj gledatelja raste, pa je tako u prvih proteklih šest mjeseci zabilježena posjećenost od 95% za dramske, 93% za operne i 86% za baletne predstave, što su svakako iznimno veliki postoci za repertoarno kazalište, kakvi se i u europskim razmjerima rijetko susreću. A u lipnju smo prodali oko 3300 pretplata, što je svojevrstan rekord za HNK. Broj gostovanja na koja smo bili pozivani morali smo smanjiti jer nismo bili u mogućnosti fizički na sve stići. A postali smo i iznimno poželjan partner za koprodukcijske projekte, uz tri velika europska projekta u Operi i Drami financirana sredstvima EU iz programa Kreativna Europa 2014–2020.

Ima li nešto čega se nerado sjećate i što ne biste ponovili?

Ima naravno i toga. Radimo u iznimno teškim uvjetima u zgradi staroj 128 godina koja je u povijesti bila samo jedanput renovirana, šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tehnički smo potkapacitirani i naši tehničari rade više od svih ostalih tehničara u hrvatskim kazalištima, pritom na zastarjeloj opremi i s najmanjim plaćama. A najveći je problem da sva tri ansambla dijele jednu pozornicu i jednu „veliku pokusnu“, koja je toliko velika da u nju jednostavno ne mogu stati zbor i orkestar zajedno. Takvu praksu zajedničkoga boravka tri ansambla na jednoj pozornici ne poznaju europska kazališta.

Je li Kazališno vijeće zadovoljno vašim rezultatima rada?

To biste morali pitati njih.

Često se može pročitati i čuti u dijelu medija da imate više uspjeha kod publike nego kod struke, jeste li time zadovoljni?

Ne razumijem što mislite pod terminom struke. Jesu li to umjetnici iz drugih kazališta, ravnatelji ili kritičari? I u kojem to dijelu medija imam uspjeha, a u kojem nemam? Strane su mi paušalne ocjene, čemu smo mi ponekad skloni kako bismo stvari podveli u kućice i onda ih promatrali postavljene u neki artificijelni odnos, i to po načelu kako se nešto nekomu sviđa, a nekomu drugom ne, pritom zaboravljajući na publiku ili upravo s namjerom njezine manipulacije.

Ne vjerujete dakle nikomu osim sebi?

Diplomirala sam dramaturgiju na ADU, magistrirala iz teatrološke teme na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dobila sam neke od uglednih inozemnih stipendija za teatrološko usavršavanje, dvadeset sam godina bila kazališna kritičarka, objavljivala sam kritike i eseje o kazalištu u luku od studentskih listova do publikacija najvažnijih svjetskih sveučilišta i mnogo toga znam o struci, kao što mnogo toga i sama znam procijeniti iz toga drugog ”stručnog“ kuta, jer mi je i to struka.

Je li u protekle četiri godine pozornica HNK-a bila „pista za prošetavanje pomodnih ili potrošenih redatelja“; Lorenci, Magelli, Delbono, Engleskinja koja je režirala Shakespearea, Nekrošius, Bobo Jelčić...?

Teško mi je reći tko su za vas, ili one koje citirate, pomodni, a tko su potrošeni redatelji. To su oprečni pojmovi, pa tako pomodni ne mogu biti potrošeni i obrnuto.

Mogu biti oboje.

Ne namjeravam sad pravdati redatelje koje ste naveli, bilo bi to uostalom prilično ponižavajuće za njih. Mogu samo reći da svi oni pripadaju među redatelje koji jesu izmijenili ili koji će izmijeniti izglede europskog teatra, a ako mi ne vjerujete, pitajte moje europske i svjetske kolege – u teatrima ili u struci – jesam li u pravu.

I u novom mandatu ne odustajete od angažiranoga teatra, opet će publika morati gledati i projekte lijevih aktivista; redateljice Angele Richter i Falka Richtera, zatim Francuza Pascala Ramberta...

Doista ni po čemu ne bih Pascala Ramberta, Angelu Richter ili Falka Richtera prozvala lijevim aktivistima.

Oni to ne skrivaju.

Ne zanimaju me u teatru podjele po kojima je netko lijevi, a netko desni aktivist. Za mene postoje dobri i loši redatelji, odnosno redatelji koji imaju nešto reći i znaju kako to reći i oni koji nemaju i ne znaju. U konačnici je uvijek tako, pa koliko god vjerovali struci, naposljetku će publika prosuditi puneći dvorane ili izbjegavajući ih. Demokratičnost je nešto što bi barem danas trebalo biti imanentno umjetnosti, stoga nemojmo politiku izravno ubacivati u teatar i dijeliti umjetnike po uvriježenim političkim rasporedima.

U kazališnim krugovima govori se da su te akvizicije, ti redatelji, u interesnim i svjetonazorskim vezama s ravnateljem Drame Ivicom Buljanom... Je li to istina ili je riječ o hrvatskom jalu?

Interesne veze svakako nisu, a o čemu je riječ, sami procijenite.

Treba li kazalište biti mjesto političkih aktivnosti kakve pokazuje Buljan s dijelom ansambla koji se i pisano očitovao i kakve ste uveli s tzv. Filozofskim teatrom?

Ne vidim kod ravnatelja Drame ni kod dijela dramskog ansambla nikakve političke aktivnosti. Nadam se da je prošlo vrijeme raznih totalitarizama kada ni umjetnici nisu imali pravo izraziti svoje mišljenje ili se pak odrediti prema nečemu što ih smeta. To slobodno izražavanje ne pripada u sferu političkog aktivizma, nego u tekovine demokracije. A što se Filozofskog teatra tiče, to također ne smatram aktivizmom, nego programom koji je na našoj pozornici predstavio neke od velikih mislilaca ovog vremena, koji su opet otvorili razne teme koje su po vašim mjerilima bile više „lijeve“, a po drugima opet premalo „lijeve“. Filozofski teatar, kao što ste mogli svjedočiti na gostovanjima Žižeka, Varufakisa, Pikettyja.... okupio je i do tisuću gledatelja, što je presedan za HNK, a većinom je to bila studentska publika koja dotad nikada nije ni ušla u kazalište.

Prije nekoliko godina govorili ste kako će HNK biti mjesto i socijalno osjetljivih tema i sadržaja, pa je li došlo vrijeme za to?

Ono to upravo i jest posljednjih nekoliko sezona. Nisu li predstave Tri zime, Ljudi od voska ili Ciganin, ali najljepši govorile o socijalno osjetljivim temama? I nije li upravo iznimno velik interes publike za te predstave najbolji pokazatelj kako je riječ o socijalno osjetljivim temama koje gledatelji prepoznaju kao svoje svakodnevne teme te stoga i dolaze u kazalište kako bi zajedno s umjetnicima postavili pitanja našoj tegobnoj tranzicijskoj stvarnosti.

U današnjoj konstelaciji dramskog repertoara HNK-a kod publike mnogo bolje prolaze predstave rađene po predlošcima suvremenih domaćih pisaca nego po klasičnim djelima, primjerice Shakespearea ili Čehova. To je svojevrstan fenomen koji sam otkrila prije mnogo godina vodeći Zagrebačko kazalište mladih. Naime pokazalo se da dramski tekstovi Tene Štivičić, Ivane Sajko, Ivana Vidića, Ivora Martinića, Damira Karakaša... pune gledalište mnogo lakše od klasičnih djela te da nije riječ samo o „punjenju gledališta“ nego i o iznimnom interesu za djela o kojima se razgovaralo u javnosti, polemiziralo i koja su na tadašnjim mnogobrojnim gostovanjima ZKM-a postala izvoznim hrvatskim kulturnim proizvodom.

Nije li to prirodno?

Dakako, to je razumljivo jer u današnjem vremenu publici treba identifikacijsko mjesto, prostor prepoznavanja kako bi zajedno s glumcima proživjeli ili preživjeli našu prilično traumatičnu stvarnost. Lakše im se poistovjetiti s nekim tko se zove Viktor, Ana, Milena, Fanika, Vlado ... nego Arkadina, Richard III, Ofelija ili Veršinjin. Zanimljivije im je otkrivati što se događa u njihovu susjedstvu, a ne na ruskim imanjima, ali to dakako ne umanjuje klasike, oni nude univerzalne teme kojima se uvijek vraćamo.

Hoće li u idućem mandatu biti više mjesta za nacionalnu i baštinsku dramu ili ćete nastaviti inzistirati na modernim teatarskim modelima, koji najčešće kazališnu umjetnost svode na politikantsko i incidentno? Primjerice, predstava Evanđelje Pipa Delbona....

Mislim da su se u ovom pitanju neke stvari pomiješale, čime se izgubio smisao pitanja. Naime „nacionalna ili baštinska drama“ te „moderni teatarski modeli“ nisu istovjetni pojmovi.

Zato i pitam.

U prvom slučaju riječ je o dramskim tekstovima, dakle sadržaju, a u drugom o kazališnim modelima, dakle načinima interpretacije. I „nacionalna ili baštinska drama“ može biti predstavljena po načelima „modernih teatarskih modela“, jedno naime ne isključuje drugo. Svakako planiramo na pozornicu postaviti i neke nacionalne tekstove kao što smo to učinili postavljajući Krležina Vučjaka ili pak Kosorovu Ženu, koja desetljećima nije bila na repertoarima hrvatskih kazališta, to je svakako zadaća nacionalnog kazališta.

A Evanđelje Pippa Delbona?

Priznajem da ta predstava nije bila dorađena za premijernu izvedbu u Zagrebu te je imala očitih dramaturških i izvedbenih problema, no ona je nakon toga, u posljednje dvije godine, obišla gotovo sve važne europske, pa i svjetske pozornice, izvodeći se u Parizu, Moskvi, Rimu... s najvećim pohvalama publike i kritike, imala je 140 gostovanja i postala europskim kazališnim hitom. Mi smo je potkraj prošle godine ponovno pokazali u Zagrebu i publika je, zapazivši razlike, bila doista oduševljena. Teatar je poput živa organizma, s vremenom se mijenja, postaje bolji ili lošiji.

Mnoge je iznenadilo da ste na repertoar za sljedeću sezonu stavili komad Mire Gavrana, do kojega ljevičari baš i ne drže.

Kako nikoga nije iznenadilo da Miru Gavrana posljednjih tridesetak godina, od kada piše i iznimno uspješno objavljuje svoje drame u inozemstvu, ni jedna od prethodnih uprava nije pozvala da napiše dramu za središnje nacionalno kazalište ili mu izvela neku od postojećih drama?

Eto, vi niste kao oni.

Miro Gavran respektabilno je ime hrvatske dramske literature, jedan od najizvođenijih naših dramatičara u svijetu i samim time dramatičar koji je zaslužio da bude predstavljen u središnjem nacionalnom kazalištu. Naručila sam tekst od njega i iznimno se veselim da će Svi moji rođendani biti praizvedeni u prosincu ove godine. A da li netko do nekog drži ili ne drži na politikantski način doista me ne zanima.

Nedavno ste u jednim novinama izjavili da „bez domaćih umjetnika nema nacionalnog kazališta“, kao i da su se „generacije redatelja pogubile i nisu našle mjesto u hrvatskom kazalištu“. Da bi se to promijenilo, hoćete li ubuduće angažirati hrvatske redatelje, primjerice Zlatka Svibena, Dražena Ferenčinu, Olivera Frljića...?

I dosad sam angažirala hrvatske redatelje u HNK-u. Nisu li hrvatski redatelji Bobo Jelčić, Ivica Buljan, Rene Medvešek, Janusz Kica, Paolo Magelli.... ili Krešo Dolenčić, Ozren Prohić ili Dora Ruždjak Podolski, koji su režirali operna djela? Naravno da ću i ubuduće angažirati hrvatske redatelje, i to redatelje različitih senzibiliteta, ovisno dakako o projektu koji žele raditi i o tome koliko se taj projekt uklapa u repertoarne smjernice kazališta.

Često ističete kako ste uspjeli HNK pretvoriti u neelitističko kazalište, pa se nameće pitanje možete li ga pretvoriti u mjesto za široke mase?

Ne razumijem što znači u mjesto za „široke mase“ i tko su „široke mase“. Naša statistika danas pokazuje brojke popunjenosti od 95%, 93% i 86%, dakle ima vrlo malo prostora za više. Broj publike iz sezone u sezonu je sve veći, ali on je ograničen. Iznimno me veseli dolazak u teatar, na neke predstave kao što su Tko pjeva zlo ne misli, Ciganin...., ljudi koji nikada dosad nisu išli u nacionalno kazalište. To je ono što Europa naziva ne-publikom (non audience) i što Europu danas možda i najviše zanima. Jer razvoj publike osigurava i budućnost teatra. Ali ja ne želim teatar pretvoriti u mjesto za „široke“ ili „neširoke mase“, nego ponuditi prostor u kojem se ljudi dobro osjećaju, u kojem uživaju u vrhunskoj umjetničkoj kvaliteti opernih, baletnih i dramskih predstava i u koji će se vraćati.

Honorira li publika teatar koji se bavi samo suvremenim izričajem?

Naš se teatar ne bavi samo suvremenim izričajem, ako ja dobro razumijem taj pojam. Po čemu se predstave kao Sissi, Labuđe jezero, Don Carlo ili Peer Gynt primjeri teatra koji se bavi samo suvremenim izričajem?

Zašto mislite samo na HNK?

Ako mislite na suvremena dramska djela, to sam već objasnila u prethodnom pitanju kako je publika danas senzibilizirana možda i najviše za takve teme, jer u njima pronalazi identifikacijske olakšice, pa kazalište tako više ne znači modu, nego potrebu. Ali kada jednom iziđemo iz produljenoga tranzicijskog razdoblja, doći će i neko novo vrijeme za kazalište i za naša očekivanja od kazališta.

Prije dvije godine u parteru HNK-a sjedio sam do Pere Kvrgića, koji me pitao čujem li i razumijem što govore glumci. Čujete li i razumijete li glumce s vaše pozornice?

Slažem se, tu postoje ozbiljni problemi. Mnogo faktora utječe na to da se glumci ne čuju ili ne razumiju. U nekim redovima našega partera mnogo se lošije čuje nego u nekim drugim, a tu je problem u konfiguraciji gledališta. Mi smo prošle godine uložili znatna sredstva u studije gdje smo analizirali akustiku na pozornici, odnosno u gledalištu, i došli do toga da bi se trebalo osigurati bolje ozvučenje pozornice. Zgrada je stara i mnogo toga od opreme trebalo bi se promijeniti, od tona preko svjetla, što se nadamo da ćemo malo-pomalo u budućim sezonama i uspjeti.

Nisu li ipak problem glumci?

Problemi artikulacije postoje kod pojedinih glumaca, ti se problemi vuku još iz obrazovanja, gdje se dovoljno pažnje tome ne posvećuje, a na čemu bi svakako trebalo mnogo više raditi.

Ove godine HNK je ponudio nekoliko veoma uspjelih baletnih predstava... Glembajevi, Smrt u Veneciji... Što pripremate za sljedeću sezonu?

Pripremamo tri nova suvremena baleta, dok ćemo se u sezoni 2019/20. koncentrirati više na „bijele balete“. Sljedeću sezonu premijerno ćemo otvoriti predstavom Metropolis velikoga češkoga koreografa Jiřija Bubeníčeka, koja će na tragu kultnoga filma Fritza Langa istraživati opsesije vremena zapisane u filmu te njihovu povezanost s našim vremenom. Kultni roman iz 18. stoljeća Opasne veze Pierrea Choderlosa de Laclosa postavit će koreograf Giorgio Madia, koji je s velikim uspjehom kod nas već koreografirao Petra Pana Brune Bjelinskog, a na kraju sezone predstavit ćemo jednog od najvećih koreografa današnjice Angelina Preljocaja s dvjema njegovim koreografijama Annonciation i La stravaganza.

Hoćete li gostovati izvan Hrvatske?

Balet će sljedeće sezone imati veliku europsku turneju. Prvo će u listopadu nastupiti u najvećem rimskom kazalištu Teatro Argentino s Apoksiomenom, potom će Apoksiomen biti prikazan na pozornici našega koprodukcijskog partnera, Theatre de Liege, a u ožujku Smrt u Veneciji bit će izvedena dvaput u slavnom i najstarijem peterburškom kazalištu, Aleksandrijskom, gdje je Balet prvi put nastupio u svojoj povijesti prošle godine s Anom Karenjinom.

Za operni repertoar maestro Kranjčević je u Vijencu rekao da nije promišljen, nego da je najviše improvizacija i podilaženja ukusu dijela publike... Predmnijevam da se ne slažete s tom ocjenom...

Nisam pročitala da je to maestro Kranjčević rekao. Dapače, on je rado viđen gost u našem kazalištu na svim premijernim izvedbama, a posebno onim opernim. Uostalom, prošle je godine dirigirao Mozartovim Reqiuemom upravo u HNK-u kao svojim oproštajnim koncertom. Ove sezone hvalio je predstave kao što su Ukleti Holandez i Turandot te umjetničke dosege naših ansambala.

Kada će Drama dobiti svoju pozornicu, gdje bi se predstave mogle češće igrati?

Nadamo se što prije. Ta bi pozornica trebala biti ne samo dramska nego druga pozornica HNK-a. Na taj način na njoj bi se izvodile i manje operne i baletne forme te koncerti, a sigurno bi se povećao i broj stranih gostovanja, što trenutno nismo u mogućnosti realizirati. Drama bi na taj način itekako profitirala, jer bi se repertoar promijenio već samim brojem naslova. Ako ste limitirani na tri, četiri premijerna naslova u sezoni, tada se taj repertoar ne može dubinski promišljati, već mora odgovarati i limitiranim očekivanjima od nacionalnog kazališta i određenom diktatu publike.

Što bi dodatna pozornica mogla promijeniti?

Na repertoaru bi mogli biti primjerice jedan klasik, jedan domaći tekst, jedna tragedija i jedna komedija i sve po mogućnosti hitovi.... Karikiram, ali nova scena omogućila bi nam da predstavimo i neke suvremene europske dramske tekstove o kojima vrlo malo znamo ili baštinska djela koja su godinama zanemarena ili neke svjetske klasike koje godinama nismo gledali... Ona bi omogućila i još veći razvoj dramskog ansambla, ali i baletnog i opernog, jer bi se u staroj zgradi oslobodili termini za veći broj izvedbi i premijernih naslova, gdje bi opet naši operni i baletni umjetnici imali mnogo više prilika za nastupe i promociju. Ovako predstave nestaju s repertoara, a da se nisu izigrale, ne postoje termini na pozornici da se još izvode.

Na kraju, recite koja je uloga nacionalnoga kazališta u globaliziranom svijetu?

Osnivana u Europi u 17. i 18. stoljeću, nacionalna kazališta bila su visoko pozicionirane kuće u glavnim gradovima, ”ispunjene“ građanskim ponosom i kulturnom odličnošću. Nastajući da bi promicala zajedništvo jedne nacije okupljene u jeziku, takva su kazališta predstavljala dramske tekstove domaćih autora, i to onih od nacionalne važnosti, u produkcijama visoke kvalitete. Stoga ne iznenađuje da su ta kazališta u svom vremenu bila „prva od prvih“, promičući one vrijednosti koje su predstavljale identitet jedne nacije i razdvajajući je od drugih, činile ju autentičnom u europskim rasporedima toga doba.

A danas, što trebaju biti?

U današnjim rasporedima ujedinjene Europe nacionalno kazalište također mora biti „prvo među prvima“, ali sada već s nekim drugim vrijednostima ponajprije estetskog, a ne ideološkog predznaka. I dok Europa danas traga za novim kazališnim formama, zadajući si visoke ciljeve u umjetničkim, produkcijskim i tehnološkim aspektima, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu trebalo bi ponuditi Europi uz postojeće i nove modele kazališnog iskaza i time hrvatsku kulturu u kontekstu nacionalnoga predstavljati u europskome kulturnom prostoru. Ono po čemu je Miletić bio moderan na prijelazu 19. u 20. stoljeće i ravnopravan u okvirima europskog kazališta, trebalo bi prevesti u našu suvremenost i HNK predstaviti Europi kao prostor kontinuirana iznalaženja suvremenosti u kazališnom izričaju.

Suvremeni izričaj su vaše ambicije?

Najveća ambicija intendanta kazališta jest zadržati nacionalno obilježje u kontekstu autentičnoga prinosa hrvatske kulture europskoj omogućujući ostvarenje susreta između autorskog djela i gledatelja, kako bi taj odnos bio što bogatiji i uzbudljiviji. U globalnom svijetu, nacionalno kazalište treba sačuvati svoju nacionalnu autentičnost promovirajući one forme i sadržaje koji će ga danas predstaviti te učiniti nezaobilaznim u europskom kontekstu.